Virtualno kazalište – Kazalište figura
PRIPITOMLJENO KAZALIŠTE
Oblikovanje teatralije Zlatka Boureka
- (iz kataloga Zlatko Bourek.Teatar nakaza-kazalište figura. 7.4.-10.5.2014. Nakladnik Gradski Muzej Vukovar, 2014.)
Školovan kao kipar, startao kao karikaturist i ilustrator, glasovit kao scenograf i kostimograf, slavan kao autor crtanog filma, plodan kao kazališni redatelj, neodoljiv kao slikar specifičnog sjetnoga, melaukoličnoga i grotesknoga mikrouniverzuma, likovni umjetnik Zlatko Bourek je osobnost bogato ostvarenoga opusa. Učestalom usporedbom moglo bi se govoriti o njemu kao o stvaraocu upravo renesansne univerzalnosti, čovjeku koji se podjednako uspješno snalazi u raznim medijima i disciplinama, a s uvijek prepoznatljivim individualnim stilom i iznimno koheretnim korpusom figura i atributa, prostora i ambijenata.
Ne zanemarajući naročite domete u inim tehnikama i kreativnim sredstvima izražavanja, višestruke scenske kušnje i izazovi pokazuju se posebno primjerenim područjem realiziranja Bourekovih nesvakidašnjih sposobnosti i darova. Osim razvedene suradnje s drugim redateljima na opremnanju pozornice i oblačenju agonista, samostalno i u potpunosti Zlatko Bourek je načinio desetke predstava raznih vrsta i žanrova, diferenciranih oblika kazališne prakse, djelujući istodobno kao adaptor i redatelj, tvorac kulisa i praktikabala, kostima i maski, jednom riječju integralni autor.
Ako se i pozivao na amblematske dramske predloške (od Molierea i Shakespeare, do Čehova i Držića) njihovu je radnju učestalo reducirao i komprimirao, a likove i atmosferu stilizirao i sintetizirao u satirično-parodičnom duhu, s nezamjenjivim indlividualnim pečatom nježne (ili pak manje blage) poruge. Njegov duhovni (dakako, duhoviti) izbor posebno je došao na svoje u dodiru s tekstovima pisaca mračnog humora i libertinsko-golijardske inspiracije, kakvi su Alfred Jarry i Michael Ghelderode, ili pak s bajkovito-mitskim ili amblematsko-arhetipskim modelima poput Orlanda ili svetoga Jurja u borbi sa zmajem.
Izložba fotografija s izvedbi i lutaka za izvođenje ne može nam dati potpun dojam o doživljaju i dometima predstava, ali je više nego dostatna informacija o naravi i karakteru redateljske interpretacije, a sasvim autentično svjedočanstvo Bourekove nezaustavljive i prevrele imaginativnosti. Prizori iz Rigoleta i Hamleta za lutkarsku scenu ili sekvence Kralja Ubua i Skupa za glumce od krvi i mesa dovoljno govore o umjetnikovoj sardoničnoj figuraciji, karikaturalnoj komunikativnosti, plebejskoj raspojasanosti, neobaroknoj razbarušenosti, manirističkoj sustavnoj deformaciji, naglašenoj linearnoj stilizaciji i kromatskoj euforiji. Simultano zaustavljene „žive slike” u serijalnom nizu mogu ponuditi i iluziju sukcesivnog zbivanja, no dovoljne su da nam predoče uspostavljenu ikonografiju i snagu likovnog izraza.
Izložene lutke korak su dalje u izvornoj prezentaciji Bourekova plastičkog jezika, njegove kiparske sposobnosti oblikovanja kompleksnih volumena, potom obojenih svježim i izazovnim koloritom. Lutkarstvo je općenito najbliže umjetnikovu idealu obraćanja publici, kako mladoj, djetinjoj tako i onoj koja nije izgubila draž naivnosti i čistoće, te prihvaća govor jakih kontrasta i žestokih stimulasa. Nezavisno od togu služi li se marionetama ili ginjolima, bunraku ili drugačijim figurama i krabuljama, Bourekovo kazalište je u načelu granginjolsko, za trgove i puk, blisko cirkuskim, vašarskim, harlekinskim, vagabuntskim iskustvima.
Poseban akcent njegovu svjetonazoru daje takozvani teatar nakaza. Predstavljajući Umišljenoga bolesnika ili Ženidbu, Božanstvenu komediju ili Hitlera Bourek hipertrofira i akumulira sva negativna svojstva, odnosno do rugobe i zla dovodi evidenciju poroka. Naravno, ne moralizirajući nego reprezentirajući škrtost ili proždrljivost, požudu ili zavist, a te se krajnosti i dodiruju i na neki način međusobno potiru. Humorna erotičnost i groteskna ružnoća nadmašuju svoj povod, takoreći sublimiraju i prpiitomljuju vlastite premise, tako da kazalište nakaza, (skraćeno Nakazalište) im i blagotvorni, katarktični učinak.
Tonko Maroević
KAZALIŠTE FIGURA TEATAR NAKAZA
Naziv kazalište flgura postoji otkada su figure s oltara progovorile, ne u crkvama nego na sajmištima, trgovima “praterima” i birtijaškim klupama. U prvoj trećini XX. stoljeća u Berlinu u vrijeme burna previranja, njemački proleteri u štrajkaškim komunama zabavljali su narod drvenim figurama: vrag, smrt, kapitalist, udovica …. Pjevali su budnice i kamenjem gađali omražene figure. Drvene figure recitirale su patetične proleterske parole, ali i lascivne tekstove o kapitalistima i popovima. Godine 1945. u Osijeku je pokraj Drave i zimske luke postojao takav teatrino, koji je vodio jedan stari umjetnik u trbuhozborstvu. Program je bio sastavljen od „sramotskih” bećaraca, a publika je gadala figure krpenim loptama. Tko je pogodio tri puta zaredom, dobio bi bocu ruma. Iste 1945. godine u Osijeku iza kapucinske crkve u učilištu latinskog mladi sjemeništarci držali su jedanput na tjedan program kazališta figura.
Kazalište figura ostaje i dalje pučki teatar, sardoničan, pomalo lascivan, zubat, ruga se sam sebi.
Teatar nakaza jest teatar kao svaki drugi – nakazan je onda kad ga autor radi.
Z. B